A silovanja u logoru Dretelj?
Moguće da su sve Srpkinje koje su bile u tom logoru silovane.
Imam autentične izjave onih koji su bili tamo. Takođe svi imaju zabranu da o tome govore izuzev na poziv haškog tribunala, sa pretnjom da ako daju izjavu o tome bilo kome zaprećena kazna je sedam godina zatvora i sto hiljada dolara.
Rečeno im je da je ta zabrana o govoru o silovanju donesena U SVRHU ISTRAGE, koja se nikada nije i neće dogodite.

Svi ce gresnici biti kaznjeni surovom kaznom !
Kaznom svih mucenica i mucenika, Bozijom kaznom!

Sta su po ovom pitanju uradili drzavni tuzilac,MSP,Boris Tadic,Vlada R.Srbije?
Sta kazu predstavnici Haskog tribunala?
Ako budemo cutali svako zlo ce se ponoviti!

Nikada zaboraviti NIKADA. Ovo je samo mali dio šta je rađeno i šta su oni spremni da urade.

Ala: Doneli su rezoluciju o Srebrenici, isporučili rodoljube Hagu, ucenili glavu generala (bez kog bi Srbi iz Bosne prošli kao i Srbi u Kraini)na 10 miliona evra (dva puta više nego što su spremni dati pomoć celom građanstvu Kraljeva), oslobodili Iliju Jurišića, pustili šiptarske zločince na slobodu, svakodnevno se bave iskopavanjima u cilju pronalaženja grobnica kao alibi za blaćenje i optuživanje Srba,....

U izvještaju SRNE pominje se i Frizerka S.K. Koju na putu kući u sarajevskom srpskom naselju Pofalići 25. aprila kidnapovali muslimni, zatvorili i mjesecima silovali. I kako rekla, pustili na srpsko Pale tek kada pouzdano bilo da više ne može da pobaci.

Mislim da se radi o istoj djevojci koju sam u Beogradu u prihvatnom centru intervjuisao zajedno sa jednom njemačkom novinarkom. g. Heht (Hecht) iz Ziddojče cajtunga. U vezi gospođe Heht jedan karakterističan detalj za to vrijeme. Naime, fotografija ondašnjeg preedsjednika Hrvatske Tuđmana na pisačem stolu Glavnog odgovornog urednika nadregionalnog Ziddojče cajtunga. Mislim da se prezivao Gropius. U njegovu kancelariju dok bio odsutan uvela me g. Heht, da mi pokaže primjer zasljepljenosti jednog od najuticajnijih predstavnika njemačkih javnih glasila.

Sa druge strane, u redakciji Ziddojče cajtunga (Süddeutsche Zeitung) nije bila nikakva tajna da g. Heht simpatiše sa srpskom stranom i da su njoj poznati slučajevi o silovanim srpkinjama. Ona je uspjela čak da i od nekih članova redakcije iskamći novca (DM) da bi se silovanim srpskim djevojkama i ženama pomoglo.

Na put smo krenuli autom do Beograda preko Mađarske. Na klinici u Fišegradskoj dali nam imena od nekoliko silovanih djevojaka iz sarajeva i Hrvatske, smještenih u jednom domu. Mislim negdje na preriferiji Beograda. Na povratku u Minhen g. Heht objavila je i jednu reportažu o intervjuu sa djevojkama i opštim utiscima o prihvatnom centru. Moj paralelan izvještaj proslijeđen je bio na Pale Srni.

Ako se radi o istoj djevojci, a mislim da je upravo to ona jer dobro se sjećam njenih 23 godine. Jedna vrlo lijepa i visikog rasta plavuša, još uvijek primjetno traumatizovana.

Pričati,pričati,i samo pričati.Ne postoji drugi način da se stravični zločini sačuvaju od zaborava.Ovakvih užasnih događaja je bilo i u Hrvatskoj,i na Kosmetu.Svi koji su preživeli ove strahote,trebalo bi da to kažu,barem na ovaj način.

Traunmatizovana, ali na momente znala da bude i opuštena. I ona je po zamisli silovatelja morala da rodi. Jedno je sigurno, Srnina serija o silovanim Srpkinjama, nije ni malo pretjerana. i ja sam pored mnogih, živi svjedok tog vremena.

Pored već pomenute djevojke, mi smo razgovarali i sa drugim mladim ženama. Sve njih je ondašnja Srbija i njen Beograd prihvatio kao svoju djecu. Prosto da duša zaboli kada se sjetiš Beograda onda, i ovog današnjeg sramotnog sa jednim Tadićem i NATO spratu u ministarstvu „odbrane“.

Da ne nabrajam danje inače počinjem da psujem od gnjeva kada poredim onaj srpski i humani beograd u sred rata, sa ovim današnjim u miru, defetističkom i na koljenima. U onom u sred rata bila jedna Srbija za sve Srbe majka, a ova današnja za prekodrinske i "svoje" Srbe maćeha. Dok za "ostale" majka i grandmother, kako se na službenom drugosrbijanskom srbgliš jeziku govori. A ta druga Srbija nije se još usuđivala da sabotira srpstvo i srpske nacionalne interese. Danas je sabotaž jedina vladina programska stavka koja funkcioniše.

U tom prihvatnom centru razgovarali smo i sa djeviojkama koje su Hrvati izvukli iz voza u Slavenskom Brodu, odvukli i silovali. Uskoro nakon povratka u Njemačku, g. Heht postarala se da budem jedan od učesnika debate upravo na temu silovanih žena u ratu u BiH. Emisija je bila direktno prenošena iz bečkog TV „Studio 2“, 26. januara 1993. Hrvatsku stranu zastupala ondašnja u cijeloj Jugoslaviji poznata zagrebačka glumica i pjevačica Tanja Rajter. Kada započela da priča na temu o srpskim silovateljima, kod mene još u punom sjećanju razgovori sa silovanim Srpkinjama iz voza u Slavonskom Brodu, Tanju Rajter sam žestogo izbrusio detaljnim i uvjerljivim opisom slučaja sa imenima i činjenicama.To je bila možda jedna od posljednih medijskih pobjeda na Zapadu. Jer do tada tamo uopšteno, ali i na njemačkim jezičkim područjima (Noje zirher cajtung napr.). Standard u Beču itd.), još se nije bila u drastičnim razmjerima razbuktala antisrpska kampanja.

Objektivna@


Da ste objektivni ne bi se javljali sa ovakvim komentarom. Srbi su iskažnjavani preko mere i za ono što jesu i za ono što nisu krivi. A ko je odgovarao za zločine nad Srbima i ova monstruozna silovanja.Dovoditi decu da se iživljavaju na svezanoj ženi mogu samo monstrumi.Ovo od vas nije nikakva objektivnost već čisti bezobrazluk.

@objektivna
Reci mi objektivno ,zasto moja prijateljica ne moze da nadje nijednog zivog Srbina iz ulice u kojoj je zivela u Sarajevu?

Valjda ce Mirjana Karanovic, posle ovoga snimiti film gde ce sada radi objektivnosti i igrati zrtvu Srpkinje prema kojoj su sad Bosnjaci ti koji su losi momci.

@ Objektivna, Zar vas nije sramota da ovako pisete, optuzujuci druge za ono sto sami pokazujete; patolosku, atavisticku mrznju prema Srbima?

Mirjana Karanovic je u bosanskim filmovima dezurna zrtva srpskih zlocina. I ti filmovi su po definiciji ocajni. Ne zato sto takvih zlocina nije bilo, vec zato sto se po drugi put ucutkuju zrtve zlocina nad Srbima. Zato sto nema jedne istine o gradjanskom ratu.

Ali, to nije nista novo. Moralno je ocajna i vecina srpskog glumista; ljudi bez morala, vrednosti i istorijskog pamcenja igraju u Dragojevicevim i Markovicevim filmovima u kojima se adaptirane scene iz ovog teksta ne bi smele naci, zato jer u pitanje dovode jednu istinu. Onu koju je okupator propisao.

Srbija se umiriti neće.

@objektivna
Da, padale su granate na Sarajevo, prečesto i
neselektivno. Znam to jer sam živjela u strogom
centru grada, u blizini zgrada MUP-a BiH, Doma
milicije, obdaništa u kojima su bile smještene
jedinice policije ili Armije BiH, koje su bile meta
granatiranja s obližnjih brda. Pretpostavljam da
ste i Vi tada bili u ovom gradu pakla, jer pišete o
njegovom stradanju. Nije valjda da niste znali šta
se dešava Srbima u gradu koji su opkolili Srbi?
Za javne kuće u gradu, u kojima su Srpkinje silom
"opsluživale" junačke "branitelje grada" čula sam
prvih mjeseci rata, na željezničko-autobuskoj
stanici, odakle je kretao konvoj "Dječije ambasade". Poznanik, ugledni novinar, Srbin, pričao
mi je o tim javnim kućama ono što je njemu, kako je
rekao, ispričao ugledni sarajevski univerzitetski
profesor i javni radnik, Musliman, cijenjen kod sva
tri naroda BiH. Ljutnula sam se, pitala novinara
zašto to profesor ne ispriča javno, njegova riječ
bi imala težinu. Ako se dobro sjećam, već tada su
bila 122 logora za mlade Srpkinje, javne kuće za
umorne ratnike u "nevinom" gradu. Ne mogu pisati
imena, jer je moj poznanik novinar umro, a "ugledni
javni radnik", pravdoljubivi univerzitetski
profesor, do danas nije objelodanio svoja saznanja
o stradanjima mladih Srpkinja u Sarajevu u proljeće
1992. godine. Niti će ikada on ili drugi (druge)
"objektivne" priznati zločine nad Srbima u Sarajevu
i BiH. Niti će pravosudje BiH pokrenuti postupke.
Ostaje nama, Srbima, da prepričavamo jedni drugima.
I pamtimo - mi, naša djeca, unučad i praunučad.

Originalni naslov ratnog reportera: "Die letzten Tage von Sarajevo". Naslov najavljuje da je bio očevidac poslednjih dana suživota tri naroda - Srba nuslimana i Hrvata, u Sarajevu.

23. jula 1993. g. njemački uticajni i ugledni nedeljnik Di Cajt (Die Zeit) je objavio reportažu o etničkom čišćenju i stradanjima Srba u Sarajevu. Njemački orginal posjedujem u vlastitoj arhivi. Prema navodima Di Cajta, „za prvih šest mjeseci 1993. godine, nestalo je više od 1.400 Srba u Sarajevu, a broj zlodjela nad Srbima je u svakodnevnom porastu“.

Di Cajt je tada prenio i autentična svjedočenja o postojanju masovnih srpskih grobnica u Sarajevu između Vijećnice i Miljacke.

"Nama je poznata lokacija gdje muslimanski vojnici neprestano dovoze leševe ubijenih Srba – muškaraca, žena i djece“, izjavila je jedna Srpkinja za njemački Di Cajt. O postojanju masovne grobnice kod starog vodovoda na Mojmilu svjedočio je jedan foto-reporter hrvatske nacionalnosti i očevidac kako muslimanski vojnici kamionima dovoze tjela ubijenih žena, djece i muškaraca, koja su ostavljena da leže svuda okolo. A kada je reporter otišao da protestuje kod mmuslimanskih vlasti, rečeno mu je, prenosi Di Cajt, „da se ne petlja mnogo i da prepusti Alahu brigu o tome ko će da preživi“, uz uporozenje da treba da bude sretan što je živ.

Njemački novinar i autor reportaže, Dietrich Willier (Ditrih Vilijer), i sam je bio svjedok i žrtva jednog masovnog hapšenja u Sarajevu. O tome njegov izvještaj!

„Našli smo se u grupi uhapšenih i prislonjenih uz zidove u prolazu u blizini ul. Vase Miskina. Bilo je tu mladića od 16 i staraca od 60 godina. Neki su plakali. Među uhapšenima bio je i sarajevski glumac Miki Trifunov. Ubrzo zatim počeli su da dovode nove grupe muškaraca uhapšenih na ulici", reči su kojima je opisao svoje iskustvo izvještač Di Cajta. A ovo je samo jedan dio opsežnog teksta.

Možemo biti sigurni da je ovo jedini (ili barem među retkim) forumima ili medijima gde su komenattori poput Objektivne u manjini. Ne zato što Srbi ne znaju pravu istinu o razmerama sopstvenih stradanja u Bosni, Hrvatskoj, Kosovu..., nego zato što urednici i moderatori imaju zadatak da Srbi napokon shvate da su zlikovci, genocidni, ružni, prljavi i zli. Čudi me da u Srbiji tenis još uvek nije zabranjen sport, jer Novak i društvo izmiču kontrolisanoj antisrpskoj histeriji.
Ne znam šta na planu popravke imidža Srba čini politički establišment, osim što jalovo putuje po svetu i izvinjava se svima i svakome.
Pa zar nije čudno da se ni jedna (znači - nula) međunarodna institucija nije pojavila da pomogne Kraljevu nakon strašnog zemljotresa (ko nije ovih dana bio u Kraljevu ne može na osnovu izveštaja naših medija da shvati koliko je strašno taj grad postradao). Ni Crveni krst, ni UN, ni SZO, ama baš niko, čak ni naši susedi, pravoslavni i nepravoslavni. Zar to nije sjajan indikator položaja i ugleda naše zemlje i našeg naroda? Predsednik države je samo na proputovanju za Vukovar svratio do Kraljeva.
Možda moj komentar nije striktno vezan za tekst, a možda i jeste.

A zasto niko ne da ove cinjenice Andjelini Jolie na uvid? Eto sad ce ona kao slag na vrh da napravi film kojim ce Zapad opet jos jednom ponistiti cinjenice o srpskom stradanju jer ona snima film o silovanoj muslimanki. Na REKOM-u sjedi Natasa Kandic i mozete samo po tome zakljuciti da ce Srpkinje kao zrtve biti zaboravljene i ignorisane, Biserko je dobila nagradu od norveske organizacije za ljudska prava i tako dalje...Zaboga miloga , oformite organizaciju koja ce ove strasne cinjenice prezentovati Zapadu, duzni smo ovim napacenim zenama bar da se istina cuje ako vec ne mozemo ispraviti proslost!!!

Ja sam Srpkinja i provela sam cijeli rat u Sarajevu. Moja porodica i ja nismo imali nikavih problema od komsija muslimana, vecinom je tako bilo u mom naselju, mada je bilo ekscesa i neki drugi Srbi su dozivljali hapsenja, neprijatnosti pa čak i prebijanja. Ali, moram reći da to u mom naselju nije bila masovna pojava, izuzev nekih verbalnih provokacija.
Ja sam tad bila tinejdzerka i za mnoge stvari nisam ni znala niti bila svjesna nekih opasnosti. Ali ipak, jednu stvar mogu da potvrdim: bila je zima 1993., jednom prilikom sam se nalazila u društvu drugarice muslimanke i njenog dečka muslimana, a onda su došli njegovi prijatelji, svi tada nekih 16-17 godina...uz šalu i zezanje, u jednom momentu su počeli da spominju nekog pripadnika Armije BiH, i iz svega sam shvatila kako neke od njih i njihovo društvo taj stariji borac ABiH odvodi u kasarnu Viktor Bubanj da se "uče" na zatočenim Srpkinjama iz Švrakinog sela.
Hoću da kažem, sve ove priče iz uvodnog teksta su sigurno istinite, priča kojoj sam te '93. slučajno prisustvovala je još jedan dokaz. Ali ima i puno pozitivnih primjera gdje su ljudi ostali ljudi. Kad pomislim s jezom šta mi se moglo desiti, nešto od ovog što se nažalost dešavalo drugim Srpkinjama, moram reći samo jedno: VELIKO HVALA MOM KOMŠILUKU!